Pavao Pavličić

Pavao_Pavlicic_Zagrebacki_sajam_knjiga_052011_2

Pavao Pavličić, hrvatski književnik, profesor i akademik, prevodilac i scenarista, rođen je 16. avgusta 1946. godine u Vukovaru, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i italijanski jezik, a doktorirao je 1974. tezom iz područja metrike (Sesta rima u hrvatskoj književnosti). Na području književne istorije najviše se bavio barokom i manirizmom, a kao versolog semantikom stiha. Objavio je i nekoliko interpretacija iz starije i novije hrvatske lirike.

Do odlaska u penziju bio je zaposlen na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao redovan profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Redovni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1997. godine.

Kod njega su književni i naučni interesi podjednako zastupljeni i prepliću se. Kao naučnika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti (1979), Književna genologija (1983), Stih u drami i drama u stihu (1985), Sedam interpretacija (1986), Poetika manirizma (1988), Stih i značenje (1993), Barokni stih u Dubrovniku (1995), Studije o Osmanu (1996), Moderna hrvatska lirika (1999), Hrvatski dramski stih (2000), Barokni pakao: rasprave iz hrvatske književnosti (2003), Male radosti: pet modernih hrvatskih pjesnika (2007), Mala tipologija moderne hrvatske lirike (2008), Ekspres preporučeno: pet modernih hrvatskih pjesnika (2008), Vrijeme u pjesmi (2011), Petnaest riječi: rasprave o hrvatskoj književnosti (2011), Moderna alegorija (2013), Uvod u Marinkovićevu prozu (2014), Književna genologija u teoriji i praksi (2017) i Nav i raj: studija o Nazorovoj epici (2018).

Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je knjige pripovedaka: Lađa od vode (1972), Vilinski vatrogasci (1975), Dobri duh Zagreba (1976), Radovi na krovu (1984), Skandal na simpoziju (1985), Kako preživjeti mladost (1997), Otrovni papir (2001), Tko je to učinio: sabrane kriminalističke priče (2006) i Ljubav za dosadne knjige (2016); romane za odrasle: Plava ruža (1977), Stroj za maglu (1978), Umjetni orao (1979), Večernji akt (1981), Slobodni pad (1982), Eter (1983), Kraj mandata (1984), Čelični mjesec (1985), Trg slobode (1986), Krasopis (1987), Rakova djeca (1988), Sretan kraj (1989), Koraljna vrata (1990), Rupa na nebu (1992), Nevidljivo pismo (1993), Škola pisanja (1994), Diksilend (1995), Zaborav (1996), Numerus clausus (1998), Pokora (1998), Nepovrat (1999), Pasijans (2000), Pjesma za rastanak (2000), Tužni bogataš (2002), Kronika provincijskog kazališta (2002), Melem (2003), Mrtva voda (2003), Odbor za sreću (2004), Krvnik u kući (2004), Zmijska serenada (2005), Devet spomenika (2006), Cvijeće na vjetru (2007), Literarna sekcija (2008), Trajanovo pravilo (2009), Žive igračke (2009), Stara ljubav (2010), Brda se miču (2011), Muzej revolucije (2012), Krvna veza (2014), Crveno pile (2014), Glasnik, vlasnik, hodočasnik (2014), Tri petka u travnju (2015), Tajno ime (2015), Hladna fronta (2016), Salon za plakanje (2017), Bakrene sove (2018) i Štićena osoba (2019); te romane za decu: Trojica u Trnju (1984), Zeleni tigar (1986), Petlja (1988), Lopovska uspavanka (1992), Mjesto u srcu (1996) i San koji se ponavlja (2001).

Pavao Pavličić piše i lirsko-memoarske knjige, i to najviše o svom rodnom gradu Vukovaru: Dunav (1983), Šapudl (1995), Kruh i mast (1996), Vodič po Vukovaru (1997), Vesele zgode djeda i bake (2000), Vukovarski spomenar (2007), Bilo pa prošlo (2011), Narodno veselje (2013), i dr.; feljtone: Zagrebački odrezak (1985), Inventura (1989), Prolazna soba (1992), Leksikon uzaludnih znanja (1995), Skrivena teorija (2006), Ljetno kino (2013), i dr., te eseje i književne kritike: Sve što znam o krimiću (1990), Svoj svome (1992), Rukoljub: pisma slavnim ženama (1995), Ulica me odgojila (2004), Epika granice (2007), Knjiški moljac: 99 uputa što sve treba znati o knjigama (2009), More i voda (2014), Pohvala starosti (2018), Pohvala tijelu (2018), Ropotarnica (2019), Glas naroda (2019) i dr.

Neraskidiva veza Pavličićevog naučnog i književnog interesa može se „pročitati“ iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo da pregleda stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pevanja Gundulićevog Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevodilac (Pavličić je prevodio talijanske dolčestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom romanu Numerus clausus u središtu pažnje je student književnosti kao pripovedač i njegov prijatelj, student medicine.

Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovedaka Dobri duh Zagreba) primećena je izvesna promena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: mešanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura misterije, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture misterije i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrta), jednostavan izraz, likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.

Pavao Pavličić autor je scenarija za filmove: Ispit zrelosti (adaptacija, 1978), Ritam zločina (1981), Kazališni život ili smrt (TV film, 1981), Vlastiti aranžman (TV film, 1982), Nepokoreni grad (TV serija, 1982), Zločin u školi (po romanu Stroj za maglu, 1982), Treći ključ (1983), Eter (TV film po istoimenom romanu, 1985), San o ruži (1986), Osuđeni (1987), Terevenka (TV drama, 1987), Čovjek koji je volio sprovode (1989), Orao (po romanu Umjetni orao, 1990), Stela (1990), Dioskuri (TV film, 1991), Vukovar se vraća kući (1994), Putovanje tamnom polutkom (1996), Treća žena (1997) i Tužni bogataš (TV mini-serija po istoimenom romanu, 2008).

Pavličić je dobitnik brojnih nagrada: Nagrada A.B. Šimić za zbirku pripovedaka Vilinski vatrogasci (1974); NIN-ova nagrada za roman Večernji akt (1981); Nagrada Politikinog zabavnika za roman Trojica u Trnju (1983); Nagrada „Ksaver Šandor Gjalski“ za roman Trg slobode (1986), roman Šapudl (1995) i roman Muzej revolucije (2013); Nagrada „Goran“ za roman Koraljna vrata (1990); Nagrada „Miroslav Krleža“ za roman Nevidljivo pismo (1994); Nagrada „Judita“ za Studije o Osmanu (1996); Nagrada „Josip i Ivan Kozarac“ za životno djelo (1996), za roman Pasijans (2001), za roman Tri petka u travnju (2015) i za studiju Nav i raj (2018); Nagrada „Grigor Vitez“ za dečji roman Mjesto u srcu (1997); Nagrada „Mato Lovrak“ za dečji roman Mjesto u srcu (1997); Nagrada „Zvane Črnja“ za memoarsku prozu Narodno veselje (2014); Nagrada „Vladimir Nazor“ za životno delo (2015).

Živi u Zagrebu.

ŠTAMPANA IZDANJA – SRBIJA

ŠTAMPANA IZDANJA – SVET