Rođen sam 1973. godine u Zagrebu u Petrovoj bolnici. Diplomirao sam novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Neko sam vrijeme radio kao sportski novinar.
Otišao sam u London na nekoliko tjedana kako bih unaprijedio svoje znanje engleskog jezika. Ostao sam tri godine. Upisao sam poslijediplomski studij na University of Westminster. Magistrirao sam 2000. godine. U to „londonsko“ vrijeme napisao sam svoje prve priče.
Nakon povratka u Zagreb objavio sam ih u vlastitoj nakladi pod naslovom com.opanci.com.obojci. Riječ je o zbirci humoreski koju sam distribuirao po knjižarama grada i malo šire. Nakon toga sam napisao putopisni roman Pala karta. Nikakve recenzije nisam dobio. Uglavnom osobno poznajem sve svoje čitatelje i nitko iz književnih krugova nije čuo za mene…
Radio sam kao anketar u Institutu primijenjenih istraživanja, trgovački putnik, profesionalni vozač utrka. (Nisam bio loš, vozio sam rallyje 4 sezone, još 3 sezone sam bio suvozač. Pobjeđivao sam, gubio, zaradio neku lovu, sve spiskao na brzinu.) Bio sam novinar, perač tepiha – dubinsko ispiranje (još pamtim kako se latice duboko znaju zavući u tapison Boćarskog doma za trajanja Sajma cvijeća). Onda sam otišao u vojsku i tamo bio osobni vozač generala Šlopara i Petkovića (prvi je umro, drugi je u Haagu, jebat ga!). Radio sam kao redar na koncertima.
Onda sam otišao u London. Tamo sam obavio poslijediplomski, ali uz to, radio sam i kao pomoćni skladištar. Pa onda kao vozač dostavnog kamiona. Posljednjih godinu dana radio sam na jednoj londonskoj tržnici s partnerom Turčinom – imali smo štand na kojem smo prodavali telefone i CD-playere (sve rabljeno). Usput sam iskoristio neka poznanstva u novinarstvu pa sam postao redovni dopisnik Sportskih novosti i nekih izdanja EPH. Onda sam radio u telekomunikacijama za jednu veliku kanadsku tvrtku imenom TIW. To je bilo ludo. Trajalo je godinu i pol dana. Zarađivao sam super, a radio sam ništa…
I na kraju, kada sam imao dvadeset osam godina, moj dragi otac me pitao želim li preuzeti njegovu tvrtku. I preuzeo sam je. Konačno je došla lova. Direktor sam ljevaonice željeza. Zapošljavam šezdeset ljudi, proizvodimo kanalsku armaturu, poklopce i rešetke koje se ugrađuju u prometnice Lijepe naše. I mislim da ću tu ostati dulje vrijeme. Bacio sam sidro.
Eh, moja putovanja… to je ono najvažnije. To je ono što sam – ja.
Sve ostalo, posao, socijalizacija, sve… to je samo način da se ubije vrijeme između dva putovanja. Bio sam u trideset osam zemalja na svim kontinentima.
Ja istinski, istinski vjerujem da ću posljednju veliku tajnu svijeta otkriti ako se dovoljno brzo budem kretao i imao dovoljno žestokih iskustava. Putovanja oslobađaju svu moju energiju. A iskustva su žestoka… trčao sam s bikovima u Pamploni (za to sam čak zaradio naslovnicu Jutarnjeg lista), na aerodromu u Melbourneu sam nakon nekog gadnog derneka u avionu završio u zatvoru (ma greška, brate), u New Orleansu me gazda hotela s pištoljem pod nosom istjerao u kišnu i hladnu noć…
Ronio sam s dupinima u Meksiku. Skijao sam po Stjenjaku (gadno se polomio, upoznao kanadsku liječnicu s kojom sam se kasnije umalo oženio u Vegasu).
Tri sam kontinenta prošao od obale do obale. Australiju – nešto autom (sâm kroz pustinju, volim pustinju), a nešto vlakom. Ameriku – Greyhoundovim autobusom, Europu – vozio sam sâm do Lisabona na jednu stranu te do Crnog mora na drugu. Vlakom prošao Grčku i Tursku. Išao sam na put oko svijeta, plazio po brazilskim plažama, zaljubljivao se, odljubljivao, pio, trijeznio se… Upoznao likove kakve devedeset devet posto ljudi nije vidjelo ni na televiziji.
Ah, moja putovanja… Dovoljno se brzo kretati i imati dovoljno žestoka iskustva…
Koje su me knjige odredile? Koji autori? Kesey, Burroughs, Kerouac, Bukowski, McCourt, Fulghum, Kapor (dok nije poblesavio i odmetnuo se u fašiste), Hunter S. Thompson, Dylan…
Sve su to moji dečki, pisci, vizionari, pustolovi… moji prijatelji… svi su pratili svoje vizije, nije ih bilo briga što pokazuju slike… mislim da bi oni imali puno razumijevanje za moje nemušte snove…
Shale
2003.