Besplatna dostava preko 3.000 din

Jovan Dučić je rođen 1872. godine u Trebinju. Otac Andrija, trgovac, poginuo je u hercegovačkom ustanku; majka Jovanka se potom seli u Mostar gde i umire. Dučić uči trgovačku školu, zatim nastavlja učiteljsku u Sarajevu, da bi školovanje okončao u Somboru. Kao učitelj službovao je u Bijeljini i zbog sukoba s austrijskim vlastima, otpušten je te prelazi u Mostar, gde je zajedno s A. Šantićem i S. Ćorovićem član društva Gusle, a potom pokretač, saradnik i urednik časopisa Zora. Godine 1899. odlazi u Ženevu na studije, uz pomoć prijatelja iz Zore, a zatim dobija i stipendiju vlade Srbije. Godine 1901. Dučić u Mostaru objavljuje svoju prvu zbirku pod jednostavnim naslovom Pjesme. Godine 1907. dobija službu u Ministarstvu inostranih dela Srbije, a već sledeće godine (1908), Srpska književna zadruga, u svom redovnom kolu, objavljuje drugu Dučićevu knjigu, takođe pod naslovom Pesme. Ovim dvema knjigama, kao i nekim objavljenim esejima, Dučić (uz Milana Rakića) postaje najuticajniji srpski pesnik s početka XX veka. Uz pesnički i diplomatski rad Dučić ne zaboravlja ni svoje moralne i nacionalne obaveze u vreme aneksije Bosne i Hercegovine.
Dučićeva diplomatska karijera je u stalnom usponu (Carigrad, Sofija, Rim, Atina, Madrid). Kao diplomata od ugleda i značajan pesnik, Dučić je istaknuti nacionalni poslanik u teškim danima Prvog svetskog rata. Posle Prvog svetskog rata, Dučić je bio naš predstavnik u Ligi naroda, u Ženevi, pa poslanik u Kairu, Budimpešti, Bukureštu, Lisabonu i Madridu. Avgusta 1941. odlazi u Ameriku i napušta aktivnu diplomatsku službu, nastanjuje se kod svog rođaka, Mihaila Dučića u Geri (Indijana), odakle vodi žestoku polemiku s ministrima HSS u londonskoj „jugoslovenskoj vladi“, zbog njihovih upornih prikrivanja ustaških genocida nad Srbima u Hrvatskoj, Sremu, Bosni i Hercegovini.
Dučić umire na Blagovesti, 7. aprila 1943, a sahranjen je na dan kada je izašla njegova poslednja zbirka pesama Lirika, 9. aprila 1943. u Geri, kasnije prenet kod manastira Svetog Save u Libertvilu. U jesen 2000. godine posmrtni ostaci Jovana Dučića, uz sve državne počasti prenete su u rodno Trebinje.
Dučić je izuzetna pojava u srpskoj književnosti i kulturi. Prvenstveno lirski pesnik, Dučić je liričar i u pesmi i u prozi. U Dučićevim delima liričnost je primarna i u pesmama, i u putopisima, i u esejima u kojima se iskustva lirskog pesnika prepliću sa iskustvima kritičkog duha.
Blago cara Radovana je zbirka filozofsko-književnih eseja, prvi put objavljena (u piščevom izdanju) 1932. godine s podnaslovom Knjiga o sudbini. Zbirka sadrži Dučićeva razmišljanja o bitnim stvarima čovekove sudbine; bavi se velikim ljudskim temama (sreća, ljubav, žena, prijateljstvo, mladost i starost, heroji, proroci). Dučić je duhovit i lucidan pisac koji razmatra blago cara mudrosti pohranjeno u životnim iskustvima i u znanjima istorija. U ogledima O mladosti i starosti i O pesniku Dučić impresivno govori o svojim iskustvima i o mišljenjima drugih. Dučić spada u one pesnike koji su celog života pisali samo jednu knjigu.

Koristimo kolačiće da bismo poboljšali vaše korisničko iskustvo na našoj veb stranici. Pregledavanjem ove veb stranice prihvatate našu upotrebu kolačića.